Strahovi u predškolskoj dobi Strah i anksioznost su jedna od bitnih sastavnica psihičkog života svakog čovjeka, a imaju funkciju prilagodbe koja može postati neodgovarajuća ako strah postane preplavljujući, neumjeren ili neadekvatan. Termini strah i anksioznost se ponekad koriste kao sinonimi, što nisu. Uzrok straha je najčešće konkretan, prepoznatljiv objekt, dok anksioznost nema realan izvor straha. Na primjer, strah od pasa je manifestacija fobije koja se pojavljuje najčešće u dječjoj dobi između druge i četvrte godine života, a može postati neumjerena ili se produžiti u adolescenciju, dok ponekad može trajati i cijeli život, a što u navedenim okolnostima može ukazivati na odstupanja od normalnog psihološkog razvoja. Anksioznost možemo definirati kao neugodan osjećaj napetosti, predosjećanja da će se desiti nešto loše. Uz njega se mogu javiti primjerice; probadanja u predjelu srca, tresavica, znojenje, suha usta, učestale stolice. U nastavku teksta termini anksioznost i strah će postati sinonimi zbog lakšeg razumijevanja. Neki uzroci anksioznosti Anksioznost kao i bol štiti dijete od izlaganja objektivno opasnim životnim situacijama. Nema dokaza o isključivo genetskoj uvjetovanosti za nastanak anksioznog poremećaja, jedino se može govoriti o genetskoj sklonosti za anksioznost koja se kod djece može prepoznati kao razlika u temperamentu. Na primjer, stidljivo, inhibirano, pasivno, sporije ili povučenije dijete ima veću vjerojatnost pojave anksioznog poremećaja u kasnijoj dobi. Strašljiva i sramežljiva djeca u odrasloj dobi mogu imati poteškoće sa strahom od izlaganja u socijalnim situacijama (socijalna fobija ). Psihoanalitička teorija objašnjava anksioznost kao reakciju ega na unutarnju psihičku opasnost koja ima izvorište u zabranjenim željama iz nesvjesnog dijela ličnosti. Kada ego prepozna pojavu zabranjenih nesvjesnih želja, javlja se “signalna anksioznost” koja upućuje na “opasnost” od pojave nesvjesnih želja. U povoljnijem slučaju anksioznost može aktivirati mehanizme obrane koji će na pametniji način izaći na kraj s neželjenim sadržajima iz nesvjesnog, npr. dječak koji je ljubomoran na mlađeg novorođenog brata “premjestit” će ljutnju s brata na neku drugu osobu ili će pokazivati pretjeranu ljubav i brigu prema bebi kako bi prikrio neprijateljske impulse, a koji izazivaju anksioznost. Anksioznost je putem ta dva mehanizma obrane sada neutralizirana i dječak uspijeva izaći na kraj sa svojim nepoželjnim osjećajima prema novorođenom bratu. Kada potražiti stručnu pomoć? Ako anksioznost postane preplavljujuća te počne znatno ometati dijete u svakodnevnom normalnom funkcioniranju, roditelji bi trebali potražiti profesionalnu pomoć i savjet kako postupati dalje s djetetom u takvoj situaciji. Kako prepoznati koje su to situacije u kojima je potrebno potražiti profesionalnu stručnu pomoć dječjeg psihijatra ili psihologa? – PREDŠKOLSKO DIJETE U DOBI ( 0-5 GOD. ) – 1. GENERALIZIRANA ANKSIOZNOST I PLAŠLJIVOST Predškolska djeca koja pokazuju neumjerenu plašljivost ili anksioznost vrlo često imaju poteškoće prilikom separacije od majke, bilo ona kraćeg ili dužeg trajanja. Takva djeca mogu hodati za majkom i vrištati ako nije u njihovom vidokrugu bez obzira na prisutnost drugih bliskih članova obitelji. To su djeca koja često vrlo lako zaplaču, a što ponekad može prijeći i u nekontrolirane ispade bijesa (temper tantrum). U toj dobi separacijska anksioznost se manifestira kao poteškoće samostalnog uspavljivanja i spavanja koje može biti isprekidano noćnim strahovima,vrištanjima, te odlascima u roditeljski krevet. Ujedno, takva djeca se vrlo teško uklapaju u vršnjačku skupinu, te najradije provode vrijeme u igri unutar roditeljskog doma. 2. SPECIFIČNI STRAHOVI Specifični strahovi su vrlo česti u djece predškolske dobi te su ujedno i vrlo intenzivni. Nepoznate i nove iskustvene situacije mogu izazvati intenzivan strah u djeteta u dobi do 2 godine, npr. čudni zvukovi ili nepoznati i novi objekti u dječjoj sobi. Dijete može razviti strah i prema jednom poznatom članu obitelji, a ne samo prema neznancima. Razlozi za to mogu biti očiti (jedan roditelj ozljeđuje dijete ), usputni (otac pušta brkove) ili potpuno neprepoznati. Oko treće godine života najčešće se javljaju strahovi od životinja (paukovi, psi, miševi…), te strah od duhova ili mraka. Ono što će razlikovati razvojno prolazni fenomen od patološkog straha je njegov intenzitet, duljina trajanja i socijalna disfunkcionalnost koju izaziva kod djeteta. Normalni strahovi u predškolskog djeteta traju nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci te ne ometaju djetetovo svakodnevno funkcioniranje. Separacijska anksioznost Dijagnozu separacijske anksioznosti postavljamo kada dijete za svoju dob reagira neprimjereno intenzivnim strahom i brigom zbog realne, ali i anticipirajuće separacije od osobe za koju je privrženo. Simptomi koji se javljaju prilikom prijeteće separacije od važne roditeljske figure mogu biti; a) Nerealna briga da će roditelj biti ozlijeđen, bolestan, ili da će otići zauvijek b) Nevoljkost ili odbijanje odlaska u školu c) Nevoljkost ili odbijanje samostalnog odlaska na počinak d) Neodgovarajući strah kada je dijete samo e) Noćne more sa separacijskim sadržajima f) Distres (anksioznost, plakanje, izljevi bijesa, apatija, povlačenje) vezan za separaciju od važne roditeljske figure Strah ima adaptivnu funkciju u životu čovjeka i “mijenja” oblik kroz ljudski razvoj. U djece predškolske dobi naći ćemo na strah od vještica, babaroga, čudovišta, pasa, a kako putujemo prema odrasloj dobi, strahovi postaju sve više bezoblični i apstraktni. Roditelj bi trebao moći prepoznati kod svog djeteta da li je taj strah preplavljujući, inhibirajući, ometa li dijete u normalnom psihofizičkom razvoju, te kojeg je intenziteta i trajanja. Ukoliko roditelj s predškolskim djetetom koje pati od kinofobije ( strah od pasa ) naiđe npr. prilikom šetnje gradom na psa i dijete počne drhtati, uznemireno plakati, roditelj tada može dijete zagrliti, umiriti ga riječima da će biti sve u redu i udaljiti ga od psa. NIKAKO ne izlagati dijete kontaktu sa psom usred takve burne panične reakcije! Roditeljska razuvjeravanja kako je „ pas dobra, plemenita životinja, koja neće ništa i zapravo voli djecu“ neće pomoći trogodišnjaku ili četverogodišnjaku da promijeni subjektivni doživljaj psa kao „ opasne životinje“ te umanji aktualni strah od ugriza i „ opasnih zubi“. Stoga, ukoliko roditelj silno želi nabaviti novog kućnog ljubimca-psa, a dijete manifestira izraženu kinofobiju, preporučujem da se pričeka polazak djeteta u školu i ulazak u razvojno doba latencije ( od 6. do 11. god. ) kada bi se kastracijski i separacijski strahovi trebali smanjiti ako se radi o normalnom psihološkom razvoju. Ukoliko trogodišnjaku koji na cesti doslovce skače u stranu i u širokom luku zaobilazi bijelog maltezera kažete: „ Ma ne boj se ništa, vidi kako je sladak, mala bijela puflica…“, vrisak vašeg mališana neće postati manjeg intenziteta, a vi ćete se crvenjeti i ispričavati pred zgranutim vlasnikom psa koji nema spoznaje o dječjem psihodinamskom razvoju. Kako bi se takvom djetetu na vrijeme i adekvatno pomoglo da savlada strah i nastavi s normalnim razvojem, neophodan je savjetodavni rad s oba roditelja, a u nekim slučajevima i stručna psihoterapijska pomoć. Strah od pasa bi se trebao spontano smanjiti do početka adolescencije. Ukoliko to nije slučaj, osim psihoterapijskog liječenja djeteta s anksioznim poremećajem, ponekad će dječji psihijatar/psihoterapeut privremeno primijeniti i adekvatan lijek kako bi se ubrzao tijek liječenja. Prva metoda izbora je svakako psihoterapijsko liječenje/savjetovanje. Stara indijanska poslovica “Kada je dijete malo daj mu duboko korijenje, a kad poraste, podari mu krila.”
