Rotacijski i angulacijski deformiteti donjih ekstremiteta u djece i adolescenata

Jednako kao u slučaju ravnih stopala angularni i rotacijski deformiteti donjih ekstremiteta izazivaju veliku zabrinutost roditelja. Ranije su takve deformacije bile su manifestacija rahitisa koji je danas uvođenjem profilakse postao rijetkost. Poznavanje normalnog razvoja rotacije i angulacije ekstremiteta nužno je za prepoznavanje patologije koja je u populaciji naše djece rijetka. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća (Salenius, Vankka, 1975) poznate su fiziološke varijacije angulacije a od osamdesetih (Stahelli,1985) i rotacije u različitim fazama razvoja donjeg ekstremiteta.Rotacija kao i angulacija mijenjaju se od rođenja, preko faze prohodavanja, djetinstva do odrasle dobi. Promjene rotacije i angulacije uzajamno utječu na anatomiju natkoljenice, koljena, potkoljenice i stopala. Primjerice planovalgus stopala djeteta pokušaj je kompenzacije unutrašnje rotacije femura izazvane pojačanom antetorzijom femura koja je u ranim godinama života fiziološka. Pokušaj liječenja stopala u tom bi slučaju bio promašaj koji nažalost često viđamo.

Rotacija odnosno torzija u daljnjem tekstu odnosi se na uvrtanje dugih kostiju donjeg ekstremiteta oko njihove longitudinalne osi. Rotacija natkoljenice i potkoljenice može se mjeriti klinički no za precizan podatak, obično ukoliko se planira operacijsko liječenje potrebno je učiniti radiološku obradu.

Rotacija natkoljenice mjeri se u transverzalnoj ravnini kutem između linije koja povezuje stražnje rubove kondila bedrene te linije koja prolazi kroz sredinu vrata bedrene kosti. Ovaj kut nazivamo kut torzije bedrene kosti. Budući da je vrat bedrene kosti uvrnut najčešće prema naprijed govorimo o antetorziji. Prilikom rođenja postoji pojačana antetorzija bedrene kosti koja iznosi oko 30°. tijekom odrastanja ona se smanjuje na oko 12-15° koliko je normalno za odraslu dob. Kretnje unutrašnje i vanjske rotacije u kuku indirektna su ekspresija torzije bedrene kosti iako i meka tkiva imaju utjecaj. Primjerice mala djeca mogu sjesti u „W“ položaj sa ekstremnom unutrašnjom rotacijom kukova od oko 90° kada to pokuša starije dijete, rijetko uspijeva a odrasla osoba u pravilu takav sjed ne može izvesti. Dakle što je veća antetorzija femura u pravilu moguća je i jača unutrašnja rotacija femura. Pravilo ne vrijedi primjerice za novorođenće koje ima smanjenu UR radi intrauterinog položaja usprkos jakoj anteverziji. Kada kontraktura prođe i dijete prohoda UR postaje veća od vanjske rotacije. Konačna rotacija natkoljenice se nasljeđuje po dominantnom tipu.

Rotacija potkoljenice mjeri se također u transverzalnoj ravnini kutem između linije koja prolazi po stražnjem rubu tibijalog kondila i linije koja spaja maleole na distalnom dijelu potkoljenice. Prilikom rođenja tibija nije zarotirana odnosno kut iznosi oko 0°. Tijekom prvih godina života nastaje vanjska rotacija od prosječno 15°. Rotacija potkoljenice može se izraziti i kutem između uzdužne osi stopala i uzdužne osi natkoljenice, stopalo pokazuje lateralnu torziju (Foot-tigh angle) od 10-20° (položaj bolesnika ležeći na trbuhu fleksija koljena od 90°). Za razliku od rotacije natkoljenice rotacija potkoljenice je češće stečena.

Angulacija je pojam koji koristimo za devijaciju osi ekstremiteta u frontalnoj, sagitalnoj i kosim longitudinalnim ravninama. Deformiteti u sagitalnoj ili kosim ravninama su rijetki. Najčešće se gledaju angularni deformiteti oko koljena koji daju kliničku sliku „x“ ili „oks“ nogu. Dakle promatramo donje ekstremitete u frontalnoj ravnini. Mjere se kutevi na mjestu deformiteta, varus nazivamo položaj potkoljenice prema unutra u odnosu na natkoljenicu kao u slučaju „oks“ nogu, valgus obrnuti položaj („x“ noge). Prilikom rodenja postoji fiziološki varus , više zakrivljenje potkoljenice nego genua vara, prosječno 15°. Navedeni se kut ispravlja oko 2 godine života do 0° odnosno noge se izravnaju da bi kroz slijedeće 2-3 godine nalazili valgus i do 10° koji se do iza 10.godine života stabilizira na prosječnih 7°. Oblik nogu u frontalnoj ravnini uvelike je određen obiteljski.

Sada kada je jasan prirodni razvoj angulacije i rotacije donjih ekstremiteta trebalo bi se upoznati sa patologijom. Nije svako odstupanje od prirodnog razvoja opasno. Granice normalnih vrijednosti su široke, a autori temeljnih radova navode da svako odstupanje veće od dvije standardne devijacije treba evaluirati no ne nužno i liječiti. U evaluaciji bolesnika počinje se kao i uvijek sa anamnezom te kliničkim pregledom. Da li dijete ima normalne proporcije? Nizak rast ječest u rahitične djece kao i u mnogim sindromima. Da li prmječujemo druge deformacije? Da li je deformitet simetričan? Da li je lokaliziran ili generaliziran? Ukoliko je deformitet generaliziran nužna je labolatorijska metabolička obrade (Ca, P, Alkalna fosfataza, kreatinin, hematokrit). Da li su duljine ekstremiteta jednake? Kada dijete stoji povećava li se deformitet? Naime postoji li labavost kolateralnih sveza koljena kao u ahondroplazije varus se deformitet pojačava u stajanju. Nadalje opisujemo takozvani rotacijsko-angulacijski profil. Dijete promatramo u hodu i trčanju kada mala djeca često pokazuju in-toeing (uvrtanje stopala prema unutra) no koji puta je vidlivo obrnuto stanje out-toeing. Promatramo os ekstremiteta u stajanju sa patelama usmjerenim prema naprijed, mjerimo interkondilarnu ili intermaleolarnu distancu u slučaju varus ili valgus devijacije te obavezno provjeravamo bočno da li postoji rekurvatum (angulacija osi ekstremiteta prema straga)ili obrnuto antekurvatum. Mjerimo opseg kretnji kuka, unutrašnju i vanjsku rotaciju sa položajem bolesnika na trbuhu, torziju tibije te ranije naveden kut stopala u odnosu na bedro (Foot-tigh angle). Pregledom stopala zamjećujemo: Halux varus, metatarsus adductus, planovalgus, everziju stopala… Nakon kliničkog pregleda ukoliko zamijetimo bitnije odstupanje od normalnih vrijednosti za dob nastavljamo sa radiološkom obradom koja uključuje, Snimak kukova u dvije projekcije koje pokazuju stupanj torzije femura, panoramski snimak donjih ekstremiteta pokazuje promjene u frontalnoj ravnini (angulacije) kao i duljinu ekstremiteta. CT za najtočnije određivanje torzionih deformiteta. Magnetska rezonanca može biti korisna u otkrivanju koštanih mostova oko ploče rasta.

Granice normale su široke ali što nije “normalno”? Anteverzija iznad 50° no opisane su i korekcije tijekom rasta , perzistirajuća anteverzijanakon rasta treba uvijek buditi sumnju na blagi oblik cerebralne paralize ili kompenzaciju lateralne torzije tibije. Treba imati na umu da pojačana anteverzija za kuk ne šteti za razliku od retroverzije koja je predisponirajući faktor za artrozu. Ukoliko je anteverzija veća od 50 st nakon 12.godine života osobito ukoliko vanjska rotacija kuka sa nogom u ekstenziji nije moguća iznad 20° savjetuje se operacijsko liječenje u smislu derotirajuće osteotomije femura. Rijetko koji autor navodi apsolutnu indikaciju, a razina komplikacija ovih inače uspješnih operacijskih zahvata opisana je i do 15%. Operacijsko liječenje se savjetuje prema nekim autorima za svaku medijalnu torziju potkoljenice iznad 8.godine života a u istoj dobi i za lateralnu torziju koja prelazi 40°. Drugi autori navode da se operacijski treba liječiti medijalna torzija iznad 15 st. Ukoliko ispravimo lateralnu torziju tibije do 10.godine života a obično postoji i pojačana anteverzija femura ona se spontano popravlja tijekom daljnjeg rasta. Jedinstven stav o operacijskom liječenju ne postoji no dosadašnja saznanja nam govore da konzervativno liječenje ortozama, ulošcima i drugim pomagalima zasigurno nije uspješno.

Varus koljena nakon 3.godine života uvijek zahtijeva oprez. Povremeno se pojačan varus javlja nakon prohodavanja osobito kod onih koji rano prohodaju (kad još postoji fiziološki varus koljena), tada do prve ili druge godine nalaz može biti zastrašujuč osobito ako je udružena medijalna torzija tibije. Takvu djecu ne bismo smjeli tretirati agresivno budući da je prognoza takvih idiopatskih formi dobra. Rizik progresije postoji samo ako je predominantan varus tibije. Idiopatski valgus gotovo se uvijek javlja kod pretilih a liječi se redukcijom tjelesne težine Puno je manji rizik artroze neko kod varusa koljena te je stoga i terapija manje agresivna. Operacijsko liječenje idiopatskog valgusa rijetko se provodi ukoliko valgus prelazi 15°-20° u adolescenta.

Od patoloških formi varus deformiteta spomije se Blountova bolest. Patološki varus ali i valgus deformitet jednako mogu izazvati: rahitis, ozlijede ili infekcije te koštane displazije. Blountova bolest ili Tibia vara rijetka je bolest nepoznatog uzroka. Poremećaj rasta uključuje medijalni dio proksimalne ploče rasta tibije, povremeno i distalnog femura . Medijalna strana ploče rasta sporije obavlja svoju funkciju a s povećanjem deformacije katkad dolazi i do potpunog prerastanja tog dijela ploče rasta koštanim mostom. Bolest se češće javlja kod deblje djece, te nekih skupina (Skandinavci, Crnci..) a karakterizirana je progresivnim varusom potkoljenice. Infantilni tip (javlja se do 4.god.) često je teško razlučiti od fiziološkog varusa. Na panoramskoj snimci donjih ekstremiteta mjerimo metafizno dijafizni kut budući da je deformitet u tibiji. Kut Iznad 11° govori nam da je vjerojatno riječ o   Blountovoj bolesti. Kako ni to nije siguran znak takva dijeca se radiološki prate svaka 3-6 mj. Juvenilna i adolescentna varijanta ili kasna forma Blountove bolesti sklonija je stvarati koštane mostove u ploči rasta. Češće je u toj dobi promjena jednostrana, a što je dijete starije ima manju vjerojatnost za pojavu recidiva nakon korekcije. Jedino u djece sa početnim stupnjevima Blountove bolesti liječenje dugom koljenskom ortozom sa fiksiranim koljenom pokazalo se učinkovito. Kod drugih uzroka varus ili valgus deformiteta konzervativno liječenje se nije pokazalo učinkovito. Apsolutne indikacije za operacijsko liječenje kod varusa uzrokovanog Blountovom bolešću su: varus >20˚ u dobi do 3 god., varus >15˚ iznad 3 god starosti, medijalni nagib ploče rasta >60˚. Blaži stupnjevi operirani do 8.godine života trebali bi imati dobru dugoročnu prognozu. Rahitis kao uzrok varus ili valgus deformiteta koljena kao što je ranije naglašeno danas je rijedak. Operacijsko liječenje trebalo bi ukoliko je moguće odgoditi za kasnije razdoblje života radi čestih recidiva nakon zahvata. Varus kao poslijedica ozlijede ploče rasta redstavlja preartrotsko stanje te ukoliko postoji više od 2 cm interkondilarnog razmaka deformitet bi trebalo korigirati. Glede posttraumatskog ili post infektivnog valgusa treba biti konzervativniji. Ozljeda proksimalne metafize tibije (fraktura) a ne nužno i ploče rasta dovodi do privremenog pojačanja aktivnosti medijalnog dijela ploče rasta te se postupno razvija valgus oko 1-1,5 god nakon ozlijede ali se i spontano popravlja na prihvatljivu razinu nakon toga. Valgus se nije pokazao kao preartrotsko stanje u koljenu za razliku od varusa. Mnogobrojne displazije (Ellis VanCreveld, Morqio, Multipla epifizarna displazija, Aklazija metafizaria , Achondroplazija, Osteogenesis imperfecta, Spolndiloepifizna displazija,TAR sindrom) u kliničkoj slici imaju angularne deformitete koji se često radi opsega moraju operacijski liječiti.

Sve do unatrag nekoliko godina u operacijskom liječenju angularnih deformiteta na raspolaganju su nam bile osteotomije odnosno presijecanje kostiju uz korekciju osovine kosti te fiksaciju ili unutrašnjim ili vanjskim fiksatorima. Takve operacije iako učinkovite imaju svoje komplikacije te se ne mogu nazvati minimalno invazivne. Bolesnici nakon takvih zahvata borave dulje vrijeme u bolnici a oporavak nije kratak. Uz osteotomije kod Blountove bolesti ili postramatskog stvaranja koštanog mosta radi se i resekcija koštanog mosta kao i trajno uništenje dijela ploče rasta. Danas uz postojeće tehnike na raspolaganju imamo tehniku kontrolu rasta odnosno privremenog usporenja rasta na razini ploče rasta. Usporenje rasta postiže se minimalno invazivnim plasiranjem specijalnih pločica oko ploče rasta ne zadiruči u samu ploču. Bolesnici nakon 1-2 dana hodaju bez pomagala. Nakon postignute korekcije pločice se uklone a ploča rasta nastavlja funkcionirati u ekstremitetu sa korigiranom osovinom. Operacijski zahvati sada se mogu raditi i u ranijoj dobi, recidivi ukoliko ih bude rješavaju se na isti način a osteotomije se ostavljaju kao rezervna opcija.