Cerebralna paraliza (CP), Paralysis cerebralis infantium je grupa neprogresivnih poremećaja pokreta i položaja uzrokovana defektom ili oštećenjem nezrelog mozga. Pojam “cerebralna” odnosi se na mozak, a “paraliza” na poremećaj pokreta i položaja. Definicija i dijagnoza cerebralne paralize još uvijek su predmet mnogih rasprava i prijepora. Cerebralna paraliza sveobuhvatan je naziv za različite poremećaje koji utječu na djetetovu sposobnost kretanja te držanja tijela i ravnoteže. Uzrok ovih poremećaja ozljeda je mozga prije poroda, tijekom poroda ili tijekom prvih godina djetetova života. Zbog ozljede je smanjena sposobnost mozga da kontrolira mišiće.Osim oštećenja pokreta i položaja, dijete sa cerebralnom paralizom može imati i druga stanja koja ometaju rast i učenje. To su mentalna retardacija, konvulzije, problemi vida, oštećenja sluha, govorni poremećaji, problemi učenja, poremećaj pažnje i hiperaktivnost. Klasifikacija cerebralne paralize ima više, ali Švedska klasifikacija cerebralne paralize prihvaćena je na konferenciji na Brionima 1990. zbog svoje jednostavnosti.
Prema njoj razlikujemo:
- Spastična cerebralna paraliza: tetrapareza, hemipareza i dipareza
- Diskinetična cerebralna paraliza: uglavnom koreoatetonična ili uglavnom diskinetična
- Ataktična cerebralna paraliza: dipareza ili kongenitalna (jednostavna)
Cerebralnu paralizu možemo podijeliti i prema zahvaćenom dijelu tijela:
- Monopareza: rijetko, obično zahvaćen donji ekstremitet; vjerojatnije se radi o hemipareza
- Hemipareza: zahvaćenost ruke i noge iste strane tijela
- Parapareza: zahvaćenost isključivo nogu, uredna funkcija ruku; rijeko i upitna CP
- Dipareza: jače zahvaćene noge, slabije zahvaćene ruke, manja motorička nespretnost prstiju
- Tripareza: zahvaćenost tri uda
- Bilateralna spastična uz dominaciju tri uda: zahvaćenost sva četri uda, ali je jedan manje zahvaćen i bolje je funkcije
- Tetrapareza: zahvaćenost sva četri uda
Davanje prognoze o budućim mogućnostima ili ograničenjima osoba s cerebralnom paralizom je prije 1997. godine bilo uglavnom opisno, tj. ozbiljnost i težina kliničke slike su se najčešće okarakterizirali kao lagani, srednji ili teški oblik. Sama prognoza bolesti, uključujući i najčešće pitanje, da li će dijete hodati, je bila vrlo nezahvalna. Od 1997. godine je u upotrebi klasifikacija težine kliničke slike koja se pokazala kao vrlo pouzdana i daje relativno pouzdanu prognozu za kasnije mogućnosti i ograničenja djeteta s cerebralnom paralizom i danas je daleko najprmjenjivanija klasifikacija u svijetu. To je Gross Motor Function Classification System (GMFCS), koji se prema težini kliničke slike sastoji od 5 stupnjeva. GMFCS opisuje motoričke sposobnosti djece s cerebralnom paralizom. Baziran je na njihovoj samostalnoj pokretljivosti, s posebnim naglaskom na sjedenju i hodanju. Razlika između pojedinih stupnjeva je bazirana na funkcijskim mogućnostima, potrebom za različitim pomagalima (hodalica, štake, kolica) pri čemu sama kvaliteta pokreta nije posebno važna prilikom klasifikacije.
Stupanj I (Level I) uključuje djecu s najlakšim oblicima cerebralne paralize i najmanjim ograničenjima, a stupanj V ( Level V) djecu s najtežim oblicima cerebralne paralize, uglavnom potpuno ovisnoj o tuđoj njezi i pomoći.
